Inače ne pišem o stvarima koje nisu vezane za kozmetiku, i to sam do sad uradila samo jednom dok su trajale poplave jer sam smatrala da ništa u tom trenutku nije važnije od toga da ljudi postanu svjesni koliko je naša pomoć potrebna u takvim situacijama.
Kada mi je Brankica Stojanović o kojoj možete saznati više ako posjetite njen iskreni i emotivni Blog sa ukusom krempite predložila da napišem nešto o najnovijoj akciji M.tel-a, nisam se dvoumila ni za trenutak jer sam se odmah sjetila ljudi koji su u mom srcu-prijatelji.
Prijateljstava sam imala raznih, i pravih i lažnih, i tužnih i dugih, i nakon svih ovih godina ostala su neka draga lica i neka srca koja mi prva padnu na pamet kada čujem riječ prijatelj. Ne mislim da su za prijateljstvo neophodne godine poznanstva, to ništa ne garantuje, jer prijateljstvo je jedno od onih čuda u kojima nema garancije, a takva su mi čuda najdraža.
Neke od svojih prijatelja znam pola svoga života, iako je takvih malo jer sam kao mala morala da napustim sve što sam do tad znala i došle su neke nove škole, neki novi gradovi, neki novi prijatelji. Mislim da su mi najduža prijateljstva stara nekih 17 godina:) Neke od njih znam tek nekoliko mjeseci ali ih zaista doživljavam kao svoje, kao ljude na koje mogu da računam, sa kojima mogu da se smijem i plačem.
Jedan od kriterijuma za proglašenje nekog prijateljem mi je da se nasmijem i razveselim kad vidim njihov broj na ekranu. Velika je to stvar u ovo vrijeme besmislenih kontakata.
Neću sad da nabrajam sve svoje prijatelje, ali ja zaista nisam jedna od onih koji kažu da je jedan pravi prijatelj. Ja neću samo Igora, svog popularnog Bricu, Snježu (s kojom će mi prijateljstvo uskoro postati punoljetno), Vecu za koju mogu da garantujem da bi mi dala bubreg, Ninu sa kojom pijem vino i čitam Istoriju umjetnosti (ili samo pijem bez te glomazne knjige), Acu koji je moj saučesnik u ljubavi i prijateljstvu ili nekoga drugog. Ja želim da sve svoje kafe, ljetovanja, sreće i tuge, dobitke i gubitke dijelim samo sa prijateljima. Nisam od onih za površne kontakte i namještene osmijehe, neću da dajem dane ljudima koji mi ne znaju broj telefona.
Tako sam jednog poplavljenog majskog dana upoznala i Brankicu, Igora i Maju, ljude za koje niko ne bi rekao da mogu da mi budu prijatelji, jer eto, mi smo kao različiti. Ali bilo je nešto što nam je bilo zajedničko-sve nas je dirnula priča o Ratku Beslaću, čovjeku divovskog srca koji je ostao na ulici sa četvoro djece. Ja ću svoju želju koju će možda da ostvari M.tel da pošaljem njemu. Ja želim da Ratko dobije kuću, to je moja najveća želja.
Ako i vi imate nekoga čiju želju biste voljeli da ostvarite, a ne možete sami, idite na M-tel blog i ispunite OVAJ formular. 1.9. će komisija da odluči kome će promijeniti život. Takođe, sve prijavljenje želje će biti objavljenje na Facebook stranici M:tela, pa će dvije želje koje dobiju najviše lajkova takođe biti nagrađene. Jako bih voljela da se pridružite, a možete da mi u komentarima ostavite priču o svojim prijateljima.
*ovaj post ni na koji način nije sponzorisan i ljudi iz M:tel kompanije i ne znaju da ovo pišem (ovo za one koji nisu prijatelji, pa sumnjaju).
Нема коментара:
Постави коментар